Jedva je neki projekt, jedva je neki arhitekt bio izložen tako brojnim napadima kao Britanac David Chipperfield i njegova obnova muzejskog objekta Neues Museum u Berlinu. Tako žestoko i s toliko strasti su se vodile i još se uvijek vode polemike oko ovog projekta da ih se može usporediti s kon­fliktima oko Loosove kuće na Michaelerplatzu preko puta bečkog Hofburga. U oba slučaja je predmet sukoba bila moderna, odnosno pi­tanje koliko novoga je dopušteno na jednom značajnom mjes­tu historijske reprezentativne arhitekture. Dok je Loos svojom kućom u Beču početkom 20. stoljeća uveo modernu, Chipperfieldu je u Berlinu u prvom redu bilo stalo do jedne nove simbioze staroga i novoga, do suvremene arhitekture, koja je na demonstrativan način samosvjesna i svjesna po­vijesnosti svoje lokacije.

Tijekom gotovo 70 godina je Neues Museum na berlinskom Muzejskom otoku bio ruševina. U drugom svjetskom ratu izgorjelo i teško oštećeno remek-djelo Augusta Stülera, učenika Friedricha Schinkela, ostalo je prazno i prepušteno propadanju. Izgrađena između 1843. i 1855. godine ta je iznenađujuća eksperimentalna zgrada imala najrazličitije konstruktivne sisteme kojima je arhitekt reagirao na nadasve problematičnu strukturu tla zemljišta. Djelomično masivno zidana, djelomično opremljena pot­pornjima od lije­va­nog željeza i svodovima od šuplje ke­ra­mike u svrhu re­duciranja težine stropova ta je zgrada zbrinula sve antičke zbirke dinastije Hohenzoller.

Iako je država DDR posljednjih godina svog postojanja pokušala provesti obnovu objekta, ipak je proces obnove započeo tek sredinom 90-ih promašenim natječajem za master-plan berlinskog Muzejskog otoka, a nastavio se uspjelijom procedurom ekspertize za Neues Mu­seum 1997. godine. Prvi natječaj se izjalovio zbog sukoba investitora, Zaklade pruskih muzeja i politike, direktora za građenje berlinskog senata Hansa Stimmanna. Svaka je strana htjela progurati svoje favorite. No, ni ekstrovertirani Frank O. Gehry ni tihi Giorgio Grassi nisu dobili priliku, već je na red došao Britanac David Chipperfield, koji se svojom refleksivnom, umje­renom modernom s očiglednim klasicističkim relacijama mogao posvađenim stranama po­nuditi kao posrednik.

No trebalo je proći više od 12 go­dina da bi njegov višestruko pre­rađivani projekt obnove Muzeja postao realnost. Bile su to godine u kojima je arhitekt uvijek ponovo bio izložen žestokim polemikama samo­zvanih čuvara tradicije koji su htjeli provesti kompletnu rekonstrukciju muzeja te su u svakom obliku mo­dernosti vidjeli čin uništavanja grada. Bile su to godine za ko­jih je David Chipper­field, povremeno i bez budžeta, dalje radio na svom projektu. To je bio njegov prvi projekt javnog sadržaja, te je tu u programskom smislu po prvi put mogao dokazati potencijale svoje arhitekture na jednom velikom projektu. Zanimljivo je da mu konzervatori nisu pravili teškoće, već da su od samog početka podupirali njegov koncept.

Što to predstavlja naročito dostignuće Davida Chipperfielda? Prvo, on je ponovo uspostavio povijesnu kubaturu dvokrilne zgrade te razoreno sjeverno krilo i jugoistočni prostor s kupolom obnovio zatečenom materijalnošću, opekama u formatu prus­ke cigle, ali u reduciranom apstraktnom obliku. A onda je uvjerio sve učesnike projekta u potrebu restauriranja u smis­lu konzerviranja zatečenog, bez nadopunjavanja; želio je da zatečeno ostane fragmentarno očuvano. Svi povijesni tragovi razaranja i propadanja u njegovim se prostorima mo­gu očitati sa zidova i stropova - moguće je jasno razlikovati staro od novog. Kako je August Stüler, posve u duhu svojeg historicističkog vremena, gotovo svaki prostor u pogledu konst­rukcije i oslikavanja inscenirao kao vlastitu epohu, Egi­pat, Grčku i Rim slijedila je i Germanija, tako je Chipperfiel­dov i rad restauratora iz Stülerova historijskog kolaža stilova stvo­rio nadasve fragmentirani kozmos od krhotina vremena i pros­tora koji, zahvaljujući suzdržanoj minimalističkoj obnovi, djeluju međusobno izmireno.

Posjetitelji Muzeja će biti iz­lo­ženi proturječnim osjećajima kad se nađu u intaktnoj zgra­di punoj fragmenata i lomova, koji dovode u svijest 160 go­dina promjenjive povijesti muzeja. Uz već ionako vrlo razli­čite dimenzije i oblikovanja prostorija Augusta Stülera otvara se kaleidoskop prostornih konfiguracija i dojmova go­tovo vrtoglavog karaktera koji zahtijeva uvijek iznova po­zi­ci­o­niranje vlastite osobe u vremenu i prostoru. Nenadano ćemo se osjetiti u ulozi arheologa koji mora jedne od drugih odvojiti i odrediti slojeve i rudimente.

Sve je to povezano samo zbog Chipperfieldovog finog osjećaja za prostor i ma­te­rijalnost. Uz pomoć umjetnog kamena, koji sadrži 70% svijetlog saskog mramora, stvorio je u unutrašnjosti zgrade nov, vrlo suzdržan okvir za fragmente, koji ipak možemo pre­poznati kao nešto vlastito, kao nešto što se ne zadovoljava tek uslužnom funkcijom. Svojom apstrakcijom i homogenošću je umjetni kamen vizualni kontrapunkt u odnosu na opeku malog formata kojom je Chipperfield ponovo sagradio iz­gub­ljene zidove. Opeke potječu iz starih srušenih zgrada, a ovdje su dobile novu namjenu. Arhitekt je na impresivan na­čin uspio obraditi različite kvalitete materijalnosti po­seb­no kod oba, sada zatvorena svjetlika i novog/starog cent­ralnog stubišta. Kolosalno, čak monumentalno, ali is­tov­remeno svijetlo, prijazno i apstraktno djeluje njegov imp­lantirani korpus stepeništa, koji slijedi uzor Stülera, ali ga transformira u minimalistički coolness sadašnjice.

No elementi inscenacije Chipperfieldove obnove objekta Neues Musum su više svjetlost i prostor, a manje površine. Jedno od njegovih najvećih postignuća je činjenica da će ovo opet biti muzej opskrbljen danjim svjetlom. Tu ono raskošno ulazi u gotovo sve prostorije, čija se atmosfera u toku jednog dana ili uslijed promjene godišnjih doba može jako mijenjati. Pogled u prostorije i na njihove vrlo raznolike stropove ne ometaju velika rasvjetna tijela. Perforirani materijal od staklenih vlakana, proziran i jedva zamjetljiv, spušta se samo u slučaju naročito intenzivnog upada svjetlosti. Nesumnjivo je u najvećoj mje­ri fascinantna atmosfera novog platoa u obnovljenom egipatskom svjetliku, gdje preko pjeskarenog osvijetljenog stropa i patiniranih staklenih pregrada blaga svjetlost pada na djela iz Thutmosisove kiparske radionice.

Do listopada ove godine, do otvorenja Egipatskog muzeja i Muzeja prahistorije i rane povijesti, javnost će još morati pričekati na doživljaj cjelokupnog objekta Neues Museum. Tada će se pokazati hoće li inscenacija izložbenog postava, za koji je odgovoran Michele de Lucchi, pristajati uz Chipper­fieldov minimalizam koji je afirmirao nezamjenjivu vlastitu poziciju refleksivne moderne, koja nadasve harmonično uje­dinjuje nešto od klasicizma, nešto japansko, nešto od britanski hladne romantike ruševina i mnogo povijesnosti.